Povijest Vladislavaca

         Povijest Vladislavaca započinje 1836. godine tj. prokopavanjem kolođvarsko-bobotskoga kanala koji je omogućio isušivanje močvare Palača. Na tako dobivenu zemlju veleposjednik Adamović poziva na doseljenje Mađare (katoličke vjeroispovijesti) spremne raditi u novoosnovanoj tvornici kudjelje. Njihove kuće čepinsko je vlastelinstvo dovršilo tek dvije godine poslije, 1838. godine, a dotad su prvi stanovnici živjeli u privremenim drvenim kolibama. Već nakon desetak godina pojavio se spor oko obradive zemlje s mještanima susjednoga Dopsina, no vrlo je brzo riješen u korist Vladislavčana. Prilikom osnivanja naselja, najbliža katolička župa bila je ona u Semeljcima, ali budući da je već 1845. godine osnovana i župa u Čepinu, mještani su izrazili želju pripadnosti čepinskoj župi što je riješeno tako da je formalno filijala Vladislavci pripadala župi Semeljci, a praktično župi Čepin. Zahvaljujući djelomično sačuvanoj prepisci između župnika i biskupije poznate su prilike u najranijoj fazi osnutka Vladislavaca. 'Zlatnim dobom' Vladislavaca moglo bi se nazvati razdoblje od 1902. do 1905. godine, kada biva otvorena tada prva moderna tvornica konoplje u Slavoniji, potom mljekara te cesta prema Čepinu (odnosno Osijeku). Tada su izrađeni i nacrti za izgradnju zgrade katoličke crkve, započela je izgradnja nove školske zgrade i konačno izgrađena je željeznička pruga Osijek-Đakovo sa stanicom Vladislavci. Prvi svjetski rat prekinuo je gradnju crkve i unazadio ekonomiju naselja, tako da je razvoj u razdoblju između dvaju svjetskih ratova značajno usporen. Drugi svjetski rat donosi demografsku katastrofu koja je možda najrazvidnija na primjeru nestanka židovske i njemačke manjine. Poslije Drugoga svjetskog rata kreće veliki kolonizacijski val Hrvata, ponajviše iz Dalmacije, kojega slijedi snažna i brza no nenasilna asimilacija mađarskoga stanovništva. Nakon početnoga desetljeća saniranja ratnih stradanja, Vladislavci u socijalističkom razdoblju uglavnom ekonomski napreduju do osamdesetih godina odnosno ekonomske krize. Tijekom gotovo cijeloga Domovinskoga rata Vladislavci su na prvoj crti bojišnice što rezultira izbjeglištvom većine civilnoga stanovništva koje započinje u ljeto 1991. godine. Ipak, Vladislavci su uspješno obranjeni i nisu bili okupirani. Osnutak Župe Vladislavci 1994. godine i Općine Vladislavci 1997. godine označava novu fazu u razvoju naselja, a dugoročno vjerojatno najozbiljniji problem predstavlja veliko smanjenje broja stanovnika i nestanak odnosno smanjenje značaja nekad vrlo uspješnih industrijskih poduzeća koja su Vladislavce u pozitivnom smislu razlikovala od obližnjih ruralnih naselja.. Govor Vladislavaca po svojim osobinama pripada govorima slavonskog dijalekta, odnosno govoru slavonske Podravine. Budući da su Vladislavci do kraja Drugog svjetskog rata bili selo naseljeno isključivo mađarskim stanovništvom, upravo je mađarski jezik uvelike utjecao na njegove pojedine osobine. Iz tog je razloga vladislavački govor specifičan po svom naglasku koji odudara od naglaska slavonskih govora. I na ostalim razinama jezičnog opisa (morfološkoj, sintaktičkoj i leksičkoj) može se prepoznati isprepletenost dvaju jezika, što govor Vladislavaca čini specifičnim i jedinstvenim. Posebno je zanimljiva leksička razina koja obiluje brojnim turcizmima, hungarizmima te germanizmima. Dubljim proučavanjem ona nam također uvelike kazuje o načinu života i običajima ljudi, čuvajući na taj način tradiciju prenoseći ju s koljena na koljeno. Knjizi su priloženi transkribirani razgovori s izvornim govornicima, shematske podjele govora odnosno dijalekata, zemljopisne i dijalektološke karte te tablice.

Denis Njari

 (sažetak iz monografije Vladislavci)